Industrijsko-obrtnička škola Virovitica

Biti među dvadeset učenika koji imaju nevjerojatnu priliku otići u Grčku, u grad Solun na stručno osposobljavanje u trajanju od dva tjedna, je nešto o čemu nisam mogla ni sanjati. Bio je običan dan u školi kada nam je profesorica rekla da je otvoren natječaj za projekt Erasmus+ i da se pokušamo prijaviti jer možda netko od nas bude izabran za putovanje u Grčku. Moje prijateljice iz razreda i ja smo se odlučile prijaviti, ispunile smo obrazac za prijavu i napisale motivacijsko pismo koje je bilo jedno od uvjeta za putovanje. Nakon par dana profesorice su nam rekle da su objavljeni rezultati na stranici naše Škole. Trenutak kada sam pročitala svoje ime na listi i shvatila da sam među dvadeset koji idu u Grčku bila sam jako sretna, počela sam skakati i veseliti se. Odmah sam javila prijateljicama da sam na listi i pitala ih tko je još. Još tri prijateljice iz razreda su mi rekle da i one idu pa mi je bilo još više drago jer sam shvatila da sam sa svojim prijateljicama iz razreda. Da ne zaboravim, na ovo putovanje su išli i frizeri s kojima smo se također jako zbližili. Svi smo bili jako sretni i uzbuđeni, no prije samog putovanja je bilo puno posla, od priprema iz engleskog jezika, vježbanje prakse, ispunjavanje raznih obrazaca, no ipak od svega toga najviše nas je bilo strah testiranja prije puta. Polako se bližio taj 31.10. i svi smo pričali o tome kako će nam biti, kako će proći putovanje, no ipak, dan prije putovanja smo se išli testirati. Dok smo čekali rezultate testiranja ja sam bila toliko nervozna i uplašena kao i svi moji prijatelji, molila sam Boga da svi budemo negativni da možemo na putovanje. Sjećam se profesoričine rečenice koja je glasila: „Svi smo negativni, možete nastaviti pakiranje.“ U tom trenutku jednostavno samo sam nastavila pakiranje i nisam mogla vjerovati da stvarno idem. Došao je 31.10. ujutro, odnosno, da budem točna bilo je četiri sata ujutro, krenuli smo. Putovali smo busom od Virovitice do Beograda, put je bio dug, ali zabavan jer sam bila u društvu jako dragih ljudi. Došli smo u Zračnu luku Nikola Tesla. Svi smo bili zbunjeni jer nitko od nas nikada nije bio na aerodromu, no znali smo da je to ono što moramo proći da odemo u Grčku. Prošli smo sve što se na aerodromu treba proći, pokupili svoje karte i krenuli u avion. Prije ulaska u avion nisam mogla vjerovati da me samo jedan korak dijeli od Grčke. Putovanje avionom je bilo odlično, jedno od definitivno najboljih iskustava u životu. Sletjeli smo u Grčku gdje nas je autobus odveo do hotela. Hotel u kojem smo odsjedali bio je Capsis hotel Thessaloniki, jako divan hotel s divnim osobljem. Grad je isprva bio stvarno divan, nešto novo, posve drugačije. Istu večer, kada smo se raspakirali, otišli smo se prošetati i vidjeti malo grad, kada smo se vratili u hotel legli smo spavati jer smo bili jako umorni od puta. Drugo jutro buđenje je bilo u sedam, isto kao i svaki ostali dan, doručak pa nakon toga spremanje i odlazak u školu. Prvi dan nakon doručka sastali smo se ispred hotela i krenuli u školu, kada smo došli škola je izvana izgledala jako rustikalno i lijepo, popeli smo se na zadnji kat gdje su nas podijelili na kozmetičare i frizere i svatko je sa svojim mentorima i svojom profesoricom otišao u svoj praktikum. Prvi dan nam je na redu bila masaža lica, vrata i dekoltea koju smo svi jako dobro usavršili. Kozmetički praktikum škole nam je bio čudan, za sve tretmane koje smo radili u ta dva tjedna su imali jako malo preparata i neke nama čudne tehnike, ali to nam je bilo zanimljivo jer htjeli smo naučiti nešto novo…Nakon odrađenih osam sati prakse i ručka koji nam se održavao svaki dan u školi, imali smo slobodno vrijeme, mogli smo do grada, na kave, razna pića, u razgledavanje. Naravno da smo svaki slobodan trenutak iskoristili najbolje što smo mogli. Svaki dan je procedura bila više-manje ista, imali smo razne posjete kozmetičkim salonima u cijelom Solunu. Mi smo svaki dan nešto drugo radili…od ajurvedske masaže, masaže stopala, masažu lica, vrata i dekoltea, trajni lak na noktima, gledali smo šminkanje mlade, radili smo i grčku večernju šminku. Svašta novo smo naučili, sa svima smo se sporazumijevali na engleskom jeziku. Išli smo na par tečajeva, ako ih mogu tako nazvati, gdje smo radili refleksologiju koja nam je svima bila jako zanimljiva. Svaki dan smo imali zadatak napisati dnevnik rada koje su nam profesorice svaki dan pregledavale. Svaku subotu smo išli u razgledavanje grada autobusom koje je također bilo odlično, toliko novih informacija smo saznali, toliko toga vidjeli, stvarno smo ostali oduševljeni. Nismo mislili da će nam razgledavanje grada biti toliko zanimljivo jer ipak znamo da je to uvijek malo dosadno i da ljudi pričaju povijest grada koja nas i ne zanima, ali ovo je bilo nešto posebno. Nažalost, pošto smo putovali za vrijeme korone, svaki drugi dan je svatko od nas morao napraviti self-test da imamo dokaz da smo negativni, nas nažalost ta situacija s koronom nije zaobišla, ali nismo dopustili tome da nam pokvari putovanje. Bilo je i prošlo, toga se ne želim prisjećati jer je svaki dan bilo jako stresno i na kraju se sve to na kraju jako dobro završilo. Toliko stvari smo vidjeli, od samog grada koji nam je bio predivan, do škole, raznih kafića, restorana, samo rive jer je Solun grad na moru. Svaku večer smo se išli šetati, sprijateljili smo se s raznim učenicima iz te škole, kao i s mentoricama. Svi su se brinuli o nama i potrudili se pružiti nam sve potrebno. Ne mogu zaboraviti napomenuti da ni druženje u sobama nismo izbjegli, jednostavno smo se morali družiti i zezati. Posebno ne mogu i ne želim zaboraviti zahvaliti se našim profesoricama Maji Ivanac i Marini Nemet na odlično odrađenom poslu jer su nama istovremeno bile i profesorice i roditelji. Smatram da je ovo za njih bilo jako izazovno i na kraju emotivno putovanje, ali isto tako i putovanje koje će im ostati u sjećanju kao i nama. Ova situacija s koronom, nažalost, nije obišla jednu profesoricu i baš tada smo svi bili uz profesoricu koja je ostala s nama jer to je tek bila odgovornost. Svi smo ju tada gledali kao drugu majku, slušali smo svaki savjet koji nam je dala, kada nam je bilo loše pričala je s nama, u jednom trenutku razgovora s njom osjećala sam se kao da pričam s najboljom prijateljicom. Mislim da niti jedna prepreka koja se dogodila nije bila toliko jako loša da se nije mogla riješiti. Uz sve te loše trenutke koji su se dogodili, bilo je prekrasnih trenutaka, mislila sam da se nećemo svi družiti i sprijateljiti, no prevarila sam se. Stvarno se još jednim velikim hvala želim zahvaliti profesoricama, mentorima, prijateljima i svima koji su nam omogućili da nam odlazak u Grčku bude lijep. Svi ovi lijepi trenuci će nam svima ostati u srcu, no kako znamo sve što je lijepo kratko traje, tako je došao i dan povratka kući. Procedura je bila više manje ista kao i na odlasku, testiranje prije puta, odlazak na aerodrom i zatim povratak kući. Sve je prošlo jako dobro na povratku, no u jednom trenutku su me jako obuzele emocije. Bilo je to u autobusu na povratku kući, profesorice Maja Ivanac i Marina Nemet su se u jednom trenutku ustale i rekle nam svoje mišljenje i svoje dojmove o cijelom ovom putovanju i rekle su to na jedan jako emotivan način. I na njima se vidjelo da su prošle svašta, da je bilo naporno, ali isto tako da im je bilo lijepo s nama dva tjedna. Krenule su pričati kako će svakoga od nas pamtiti po nekim drugačijim sitnicama i nezgodama koje su se dogodile i stvarno vam mogu reći da osobe za koje najmanje mislite, mogu vam jako prirasti srcu. Svi smo sigurno stigli svojim kućama, sve je bilo u redu...Drugo jutro normalno smo krenuli u školu i vratili se normalnoj rutini, ali ovog puta jako sretni i zahvalni jer smo imali priliku za stručno osposobljavanje u Grčkoj. Hvala još jednom svima koji su bili uz nas, ali definitivno najveće hvala profesoricama!

Bojana Škorić