Vraćam se kući, ulazim u sobu i zatvaram vrata. Grmljavina se stišava, ali i dalje je prisutna. Bio je tmuran dan, još jedan u nizu takvih. Torbu bacam u kut i oblačim svoju najdražu crnu majicu. Grlim medu, svog drugog najboljeg prijatelja i legnem na njega pokrivajući se najdražom crvenom dekicom s pahuljicama. Iako znam da je božićna, meni je najdraža tijekom cijele godine. Oblaci se skupljaju i, osjetim, počinje kiša, ali grmljavina je sve slabija. Kiša je način na koji  oblaci pričaju jer drugačije ne mogu objasniti bol koju osjećaju zbog previše kapljica na jednome mjestu. Odjednom, više ništa ne osjećam i ne čujem. U nekom drugom svijetu sam. Moj kišobran me štiti od kiše. Kišobran sačinjen od milijun snova. Kišobran koji svaki put točno zna koji san će mi dati. Kišobran koji točno zna kada se treba otvoriti jer mi je potreban. On vrlo brzo nestaje, no čak i tada ja nastavljam sanjati. Kiša prestaje i pojavljuje se sunce. Moje sunce. Moja utjeha u ovim kratkim i hladnim danima. Moj jedini spas u ovim tmurnim i teškim vremenima. Moja jedina snaga u ovom surovom i nepravednom svijetu. Sanjam kako ležimo skupa na travi, gledamo zvijezde, jedemo pizzu u ponoć, gledamo izlazak sunca na plaži, miluješ me po kosi, spavam ti na ramenu, ljubimo se na kiši … Odjednom, obuzmu me jeza i hladnoća. Znam da ih u tom trenutku i ti osjetiš. Budim se još uvijek željna sanjati. Moj kišobran to razumije i otvara se. Zna da uz njega čak i budna mogu sanjati.

                                                                                    Renata Dorić, 2. KO