Čovječe, kako je vrijeme brzo prošlo! Sjetim se, nekada... Razmišljam... Sjetim se djetinjstva i kako sam se veselila sitnicama. Koliko sam bila sretna kada sam naučila voziti bicikl. Veselila sam se pjesmama i plesala. Kao mala bila sam pravi vražićak... Sjetim se prvog ispalog zubića i Zubić-vile koja je donosila novac kojem sam se toliko radovala, a nisam čak znala ni čemu služi... Sjetim se prve simpatije i iskazivanja ljubavi na poprilično bolan način - on tebe za kosu, ti njega pernicom! Kako smo stajali na hodniku škole i držali se za ruke, a tada čak nismo znali ni što ljubav znači. Sjetim se starih pisama prijateljica i leksikona koje smo ispunjavale i odgovarale na pitanja. Sjetim se kako smo se pravile da smo odrasle pa lagale da smo jedna kod druge, a zapravo smo išle na izlete, kako smo pravile kolače od blatnih pločica i dodavale razne trave... Razmišljajući shvatim da toga više nema i jedino što mi ostaje su uspomene. Shvatim da ne mogu vratiti vrijeme, prijatelje kojih nema i ljubav koja ne postoji. Ne pomaže da, kao nekad, zagrlim medu pa da sve bude u redu. Ne mogu se zavući mami i tati u krevet kada imam noćnu moru. Ne mogu napisati leksikon sa svim pitanjima i dati prijateljicama da se potpišu jer bi mislile da sam luda. Shvatim da sam odrasla, da je plišani medo samo jedna plišana igračka koja ne priča i ne osjeća, da rijetko postoje pravi prijatelji i da je samo jedna ljubav prava.

                                                                                                 Renata Dorić